Moj otac Tripko, koji je bio najmlađi od braće – kazuje Dragiša Mićunović neveselu storiju svoje porodice – oženio se 1921. godine. Jokom, bila rodom od Andrijaševića. U tom braku je dobio dva sina blizanca, ali su oni, nažalost, oba umrli na rođenju. Tačnije, zbog teškog rada i neuslova u kojima se živjelo, ona je pobacila to dvoje djece pred sam porođaj.
Dobili su potom i ćerku Vukosavu, ali se ni njoj nije dalo da poživi – poginula 1948. godine u nesreći na željezničkoj stanici u Podbožuru, nedaleko odavde. Imala je tek 24 godine. Ona se, nesrećnica, te noći vraćala vozom iz Nikšića, išla da posjeti majku u bolnici. Voz je oko dva sata poponoći stao samo minut u stanici Podbožur i krenuo prije nego što je ona uspjela da izađe.
Ona je imala nekog momka odnekud iz Hercegovine – to joj, otprilike, bio vjerenik. Bio i on sa njom te noći u vozu, pa se ona, izgleda, zadržala trenutak više sa njim i kad je krenula da iskoči iz voza, kaiš od mantila joj se zapleo za kvaku od vrata. Voz je tako vukao više od sto metara, do jedne skretnice. Ona je tu pala, ali tako da joj je voz otkinuo obje noge...
Ocu su tek sjutri dan javili da mu je ćerka nastrada i da je prevezena u Nikšić, u bolnicu. Zatekao je živu i smogla je samo toliko snage da skine vjereničku burmu s ruke, da mu je doda i izgovori: „Zbogom!“
Tu burmu ja eto i danas čuvam u kući kao amajliju i uspomenu na tako tragično stradalu sestru, koju, naravno, ne pamtim pošto sam se rodio gotovo deset godina kasnije.
Njena majka Joka je poslije, pritisnuta velikom tugom i mukom zbog takve ćerkine grozomorne smrti, tim više što se vraćala iz posjete njoj u nikšićkoj bolnici, šest godina tugovala i jadikovala za njom i onda jednog dana izvršila samoubistvo – objesila se...
Tako je moj otac poslije 33 godine braka, ostao sam kao panj u krčevini, da se zlopati i tuguje za izgubljenom familijom. Ipak, trgao se, shvatio da živi moraju da žive i smogao snage da se u 61. godini života ponovo oženi, mojom majkom Savom. Bila rodom od Miljanića i bila mlađa od njega punih trideset godina.
U braku sa Savom za kratko vrijeme je dobio troje djece, baš kao da je nekakva viša sila navijala da mu tako zaliječi rane za izgubljenom djecom i porodicom iz prvog braka. Najstarija je Dragica. Udata je u Drobnjak, za Đurđića, ali, nažalost, ona nema poroda. Ja sam njihovo drugo dijete, rođen 1957. godine, a treći je bio naš brat Svetozar, mlađi od mene dvije godine...
Izgledalo je tada da se na pragu moga oca konačno rasprtila sreća i da će se u njegov dom vratiti život i radost, ali nije, nažalost, bilo tako.
Otac je, iako već starac koji se primakao osamdesetoj, čuvao ovce. Bila velika bijeda i siromaština, pa se živjelo samo od onoga što se zaradi na posnom, golometnom kamenjaru. Tog 7. juna 1968. godine, upamtio sam za sva vremena, ocu je u čobaniji pomagao i Svetozar. Imao je tada devet godina, bio đak drugog razreda. Otac je išao ispred stada, a on pozadi prigonio i okupljao ovce. Tu gore pod brdom, na kojem je nekad bila italijanska postaja, tog dana je našao neeksplodiranu bombu, ispala iz jedne stare, šuplje lipe, koju je tih dana oborio vjetar. On, naravno, nije znao kakvu smrtnu opasnost drži u rukama, počeo je, vjerovatno, nešto da šarka oko bombe, a kad je ona grunula bilo je prekasno da otac reaguje i upozori ga. Dovezen je živ u nikšićku bolnicu, ali je u toku noći podlegao strašnim ranama...
Sjutra: S KAMENA POŠAO,
NA KAMEN SE VRATIO
Burma
Prije nego što se udala za moga oca, moja majka je imala nekog momka, koji je bio i vjerio i dao joj i burmu – priča Dragiša Mićunović. – Desilo se, međutim, da je on poginuo u Drugom svjetskom ratu. Ona je, ipak, sačuvala tu burmu kao uspomenu na njega i evo je i ja danas čuvam u kući. Pošto mi je majka umrla, ja sam tu burmu jedno vrijeme nosio i na prstu, ali sam stalno imao nekakav čudan i nelagodan osjećaj, dotle da više nijesam mogao da izdržim već sam je skinuo. To isto će se poslije desiti i mom sinu koji je, kad je pristasao, takođe poželio da nosi tu babinu amajliju.